Uploader: Freddie
Country: Sweden
Uploaded: May 22, 2018
Price: Free

Please, verify you are not robot to load rest of pages

download povratak filipa latinovicza pdf

Miroslav Krleža
Povratak
Filipa Latinovicza
Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza
SVITALO je, kada je Filip stigao na kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i
jabuka fratarskoga tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda,
Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka.
Dvadeset i tri godine su prošle od onog jutra, kada se dovukao pod ova vrata kao izgubljeni sin: sedmogimnazijalac, koji je ukrao svojoj majci stotinjarku, tri dana i tri noći pio i
lumpao sa javnim ženama i kelnericama, a onda se vratio i našao zaključana vrata i ostao
na ulici, te otada živi na ulici već mnogo godina, a ništa se nije promijenilo uglavnom.
Zastao je pred stranim zaključanim vratima, i kao i onog jutra imao je osjećaj hladnog
gvozdenog dodira te teške, masivne kvake u školjci svoga dlana: znao je, kako će ta vrata
biti teška pod njegovom rukom, i znao je, kako se lišće miče u krošnjama kestenova, i
čuo je jednu lastavicu, kako je prhnula iznad njegove glave, a bilo mu je (onog jutra) kao
da sanja: bio je sav čađav, umoran, neispavan, osjećajući kako mu nešto plazi oko okovratnika: po svoj prilici stjenica. Nikada ne će zaboraviti onoga mračnog svitanja i one
pijane posljednje, treće noći i onog sivog jutra - dok živi.
Na uglu, gdje se kao mali dečko igrao sa svojim bijelim janjcem, stajalo je gradilište obzidano kao čovjek visokim zidom i na tom visokom zidu bile su naslikane reklame za ženske steznike i koksove patent-peći: steznici su bili vitki, stegnuti u pasu, a ispod jedne
gvozdene patent-peći lizao je plamen. Da, tu pod zidom, tu je onog jutra stao i nije mogao dalje. Osjećao je srce u grlu, u nogama, u zglobovima, u prsima, među rebrima, u
mesu, i tako sav samo jedno tamno krvavo srce, prislonio se uza zid da ne padne. Dugo
je stajao pod vitkim ženskim steznicima, a prsti su mu bili puni prašine i maltera, jer je
zid bio star, pljesniv, s pjegama od salitre. Prošao je pokraj njega pekarski naučnik s
mrežom topla peciva: zamirisale su žemlje i čulo se dugo kako iza ugla pekar vuče svoje
papuče po asfaltu.
Zastao je Filip kraj toga starog i trulog zida i dotaknuo ga rukom, kao da dira dragi i zaboravljeni grob. Kiša je s vjetrom izlizala steznike: ispod morta provirivale su na sve
strane cigle, a tek na jednome mjestu ostao je još modrikast jezičac koksovog plamena
pod stalkom naslikane gvozdene patent-peći; ugledavši taj davno pokojni znamen, Filip
je osjetio kako se u njemu rastvaraju daleke, pomrle slike, i tako mu je bilo, kao da pred
neshvatljivo ogromnim prostorima stoji potpuno sam.
Čuli su se ljudski koraci iza ugla. Prošao je pekarski naučnik s mrežom topla peciva: zamirisale su žemlje i čulo se dugo kako iza ugla pekar vuče svoje papuče po asfaltu. Nigdje nije bilo nikoga. Prazna ulica, sa starim sivim tornjem na dnu drvoreda i tihim odsjajima blagoga jutra po zatvorenim oknima, zavjese, cvjetovi u loncima, zaključana vrata, verige, lavlje glave, kameni pragovi i mjedene ploče stanara; gdje-gdje po koje starinsko zvonce. Pred jednokatnicom stajala je svjetiljka. Ona ista, koja je svijetlila nad krevetom njegovih najpaklenijih dječačkih kriza: taj upaljeni narančasti odraz promatrao je
noći i noći na stropu između zmajskih obraza i glicinija i modrog jorgovana, a plamičak
je svjetiljčin izgarao i micao se neprekidno, kao bolesna ribica između četiri stakla prljave
posude.
Sve je bilo sivo, a kuća je izgledala neobično mračnom, upravo tamnosmeđom. Meduzina glava nad ulaznim vratima zgrčila se sva kao da umire, a usne su joj bile natečene,
zmije riđovke na glavi tuste, uznemirene, a vrata ulazna ogromna, okovana, kao tvrđavna. Ta sjeverna strana jednokatnice bila je isprana vjetrom, a Filipu je bila potpuno tuđa
2
Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza
pomisao, da je pod krovom te sive, zelenkaste jednokatnice (jedamput davno) raslo njegovo vlastito krvavo, tako neizrecivo intenzivno djetinjstvo. Ovamo su se preselili već u
gospodskoj fazi mamine karijere: kada je mati prodala trafiku u Fratarskoj ulici i kada je
kanonik Lovro javno dolazio k njima na crnu kavu i domino.
Sve je znao kako dolazi: i kvaka u ruci, i težak, masivan otpor vratnica, i dugi neprozračeni hodnik namazan sivom uljenom bojom, i drvene stube, i veliki bijelo uokvireni prozor u međukatu s izgledom u vrt. Stojeći pred stranom i zaključanom kućom, Filipu je
palo na um kako bi bilo da uđe. Pristupio je tiho vratima, primio za tešku hladnu kvaku,
kvaka je popustila i vrata su se otvorila: kuća nije bila zaključana. Zatvorio je za sobom
nečujno ulazna vrata i polagano kao tat, da se nije čulo savršeno ništa, na prstima, bez
daha, dovukao se do prozora u međukatu. Prozor je bio otvoren, a vrt je već bio pun bijele jutarnje svjetlosti. U starom ogromnom razlistanom orahu bilo je mnogo cvrkuta ptičjeg. Stajao je tiho taj stari vrt, sa svoje četiri simetrične bijele staze, sa rascvalim žutim
ružama i staklenim kuglama i patuljcima i vodoskokom i zlatnim ribicama, kao netaknut, savršeno uredan, poliven, obrezan, kao da se nije ništa dogodilo i kao da se u životu
uopće ništa ne događa. Pod zidom, obraslim vinjagom, iza gustog zimzelena, vidio se
krov kokošinjca. "Tepihklopfer" je bio pred kokošinjcem, onaj isti tepihklopfer na kome
je Filip palio vatromet u predvečerje Karolinine svadbe. Karolina stanovala je sa svojim
ocem u pivnici, i njen otac znao je da puni i preparira krepane ptice i da im ispunja oči
šarenom staklovinom, a Karolina je bila debela, dvanaest godina starija od Filipa i prala
je flaše u pivovari. Filip bio se patio zbog te debele Karoline pune tri godine, jalovo i bolno. Kao prerano zrelo, razdrto, neuravnoteženo dijete, sa dubokim i mračnim kompleksima moralnog poniženja u sebi, pun nečiste krvi i osjećaja mračnog progona, rastrgan
ljubavnim motivima na razne blesave male, naivne djevojčice (svoje vršnjakinje), Filip je
osjetio jednoga dana u zdjeli svoga krila debela, tusta stegna dobroćudne Karoline.
Dogodilo se to dolje u Karolininoj kuhinji, kod kipućih lonaca i usijane šparherdske ploče; on je sjedio na kuhinjskom stolcu i gledao Karolinu kako pere rublje, a Karolina, izlivši pun lonac kipuće vode u korito i čekajući da se ta voda ohladi, sjela je u Filipovo krilo.
Filip je u ono vrijeme čitao Zolinu »Nanu«, slikao akvarele, pio prve čaše piva s gađenjem i bljuvao od pete cigarete, i taj mali dečko, koji je igrajući šah i nogomet bio s jedne
strane sklon još najnaivnijem podjetinjenju, a s druge rastrgan između najbjesomučnijih
poroka, osjetio je iznenada u svome krilu debelu, mokru, znojavu, usijanu Karolininu
stražnjicu. Ta slučajna, nesmotrena, bezazlena Karolinina kretnja ostala mu je najpadavičavijom, najsladostrasnijom emocijom čitavog djetinjstva. Koliko sa samo nagledao blijedih obrisa kostanjevečkih vinograda, kamo je Karolina otputovala sa svojim vincilirom, i,
trčeći za psima, loveći školjke i gledajući kako se škope kopuni, on je prosanjao noći i noći u bunilu, snatreći o onom nepovratnom nadnaravnom užitku, kada mu je Karolina
bila u krilu. Paleći na tom tepihklopferu svoj posljednji vatromet u predvečerje Karolinine svadbe, on je bio na rubu samoubojstva od žalosti; čitavog tog ljeta skakao je s višeg
ramena baroknog svetog Florijana u vodu pod mostom, samo da bi se voda zakrvarila
nad njim. Jer je kolala među đacima legenda, da je jedamput jedan mlinar skočio sa svetoga Florijana i da ga više nikada nisu izvukli, nego se je samo voda zakrvarila nad njim.
"Vatromet u predvečerje Karolinine svadbe! Krvava voda pod mostom! Koliko se već
vode zakrvarilo nad njim, a on još uvijek pliva i još se uvijek miče! I onog jutra, kada se
bio vraćao ovim stubama kao pokajnik, kao tat, koji je ukrao stotinjarku (a dolazi od bludnih i prljavih pijanih žena), i onog jutra, kada ga je rođena majka izbacila na ulicu s moralnim zgražanjem, i onda se nad njim zakrvarila blatna i sudbonosna mutna voda. Kako
je tu treperio na tome prozoru onoga jutra, više mrtav nego živ, i kako je nesnosno dugo
trajalo ono čekanje tu, na tome mjestu: noć prije toga, kada je imao još četrdeset kruna i
3
Miroslav Krleža: Povratak Filipa Latinovicza
kada je bila još i ta mogućnost otvorena da otputuje nekamo daleko, i ona noć bila je
strašna! I ta posljednja noć, kada je nestajala forinta za forintom i kada se s matematskom
sigurnošću približavala katastrofa, bila je sablasna i smrtonosna. Ali tada je tu pred njim
stajalo ono najteže: trebalo je popeti se još četrnaest stepenica i pozvoniti na vratima lijevo na prvome spratu. On je stajao onog davnog svitanja nad ovim prozorom valjda više
od jedne ure nepomično i ne bi se ni onda bio pokrenuo, da nije čuo kako se otvaraju
vrata negdje u prizemlju i kako netko dolazi. Njemu je izgledalo, kao da taj netko dolazi
ovamo na prvi kat. To je bila ustala jedna sluškinja i s tavom punom kukuruznog brašna
pošla je hraniti piliće. Tako se je našao pred maminim vratima; smeđa, uljenom bojom
namazana vrata, sa kvakom od žute mjedi i staklenim, žutom mjedi optočenim kolutom,
koji je izgledao kao minijatura prozora na lađi. Iza tog metalnog kotačića bio je poklopac
spušten." "Pločica u drvenom okviru."
"Ime i prezime njegove mame. Udovice. Njemu tako dobro poznato ime i prezime njegove mame." "Tu stanuje ta gospođa, koja hoda u crnini, udovica, njegova mama, trafikantkinja iz Fratarske ulice, a njen sin, sedmogimnazijalac, vratio se iz bordela, a sve je tek
na početku."
"Kako je pozvonio i kada?"
"Dugo nije bilo nikoga; sve je bilo tiho, kao izumrlo."
"Pozvonio je opet. (Baterije električnog zvonca kod njih nisu nikada bile naročito pune i
zvuk zvona bio je sasvim slab.) To mu je neobično prijalo. Spava. Dugo spava. I bolje je,
da se sve dogodi što kasnije."
"Onda su se poslije duge zvonjave otvorila vrata od sobe i čule su se papuče na drvenim
daskama. To je bila ona. Otvorio se poklopac na mjedenom kotačiću, i on je osjetio njen
hladni, neumoljivi pogled. Javio se njen strogi i surovi glas. Zapitala ga je što želi? I to u
pluralu:
- Što želite?
- Pa ja sam, otvori mi!"
"Isti taj strogi i surovi glas opet se javio iza zaključanih vrata, da ga taj glas ne pozna i
neka se vrati onamo, odakle je došao. Tamo i spada. I opet u pluralu:
- Tamo i spadate."
"Njemu je bilo kao da će se onesvijestiti, no za svega tog mutnog razgovaranja kroz rupicu dogleda usred drvene daske, na taj tajanstveni okovani kolutić, on je osjećao, da se tu
radi o nekakvim važnim neprekoračivostima. O demarkaciji. I kada se spustio poklopac i
kada se opet čulo smucanje pustenih papuča po drvenim daskama, i to, kako su se iznutra, u stanu, zatvorila vrata od sobe, Filipu je bilo jasno, da su ostala jedna vrata zaključana pred njim konačno i nepovratno."
"Tako se okrenuo, spustio niz stube i tako je ostao na ulici dvadeset i tri godine potpuno